Ljiljana Sabljak: Bajke pomažu djeci u suočavanju s osjećajem krivnje kad se roditelji razvode

Intervju - 14. 03. 2011.

Kad dijete postane žrtva zlostavljanja vršnjaka, rijetko će se tko sjetiti Junaka Pavlove ulice kao jednog od mehanizama pomoći. Srećom, u sklopu Knjižnica grada Zagreba postoje kreativne radionice koje već godinama vodi knjižničarka Ljiljana Sabljak i tako pomaže svima koji traže utjehu u pisanoj riječi.

Kako kroz knjigu doživjeti katarzu i koje još knjige pomažu da se djeca suoče s nekim na prvi pogled nezamislivim životnim situacijama, pročitajte u intervjuu.

Biblioterapija kao vođeno čitanje
Za početak, pojasnimo da biblioterapija nije alternativna terapija, pa zato sebe ne nazivam biblioterapeutkinjom, ne održavam nikakve biblioterapijske seanse, niti bilo što naplaćujem.
Pod biblioterapijom danas podrazumijevamo svaku planiranu i unaprijed pripremljenu upotrebu književnih djela, bilo koje vrste, kao pomoćnu metodu u psihoterapiji - tretmanu psihičkih poremećaja. Provode je psiholozi i psihijatri, najčešće u kliničkim uvjetima. Kod nas se duže vrijeme biblioterapija, kao jedna od art-terapija, provodila u Psihijatrijskog bolnici Vrapče u Zagrebu. Biblioterapija ili, kako ju ja radije nazivam, ciljano, vođeno čitanje, može se preventivno i rekreativno ugraditi u niz čitateljskih programa za široku populaciju, onu izvaninstitucionalnu, nekliničku, i ona može biti pomoć u stresnim situacijama. Takvo vođeno čitanje najčešće provode knjižničari bilo kao dio tima ili samostalno. Tijekom Domovinskog rata pod okriljem UNICEF-a, u hrvatskim narodnim knjižnicama uspješno je provođen projekt Korak po korak do oporavka koji je predstavljao kreativne susrete, s djecom ali i odraslima, u ratnim i neposredno poslijeratnim vremenima. Kasnije su elementi biblioterapije ugrađeni u mnoge knjižnične i čitateljske projekte te primjereni mirnodopskom vremenu.
Danas se, prema potrebi i zahtjevima, u okviru Centra za stalno stručno usavršavanje knjižničara (NSK) organiziraju predavanja i radionice za vođeno, ciljano čitanje. Vođeno, ciljano čitanje za korisnike knjižnica uspješno se već pola stoljeća provodi u mnogim engleskim i američkim knjižnicama.

Kako se postaje biblioterapeut, je li dovoljno biti knjižničar i bibliofil?
Kako teorijsku osnovu biblioterapije čini psihoanalitička teorija, knjižničar se, ako nije istovremeno psiholog ili psihijatar, mora dodatno educirati ili raditi u multidisciplinarnom timu s psihologom.
Prema psihoanalitičkim pretpostavkama, čitanje literarnih tekstova pobuđuje kod čitatelja procese u četiri koraka kojima se određeni problem otvara, razrađuje i, naravno, zatvara. Dobra literatura za upoznavanje s biblioterapijom jest knjiga Ofre Ayalon „Pomognimo djeci“ koja je i kod nas prevedena.
Biti bibliofil svakako nije dostatno za vođenje ciljanog čitanja, ali valja nam naglasiti da se spomenuti procesi učinka čitanja u četiri koraka mogu odvijati, a najčešće se spontano i odvijaju kod čitača koji ih nije svjestan, ali osjeća da mu je određena knjiga u danom trenutku puno značila, odnosno pomogla. Svaki čovjek u filmu, u knjizi, traži sebe, svoju priču. Mi uvijek sebe stavljamo u središte priče, uživljavajući se u nju kroz lik ili situaciju sličnoj našoj, a to je prvi i glavni ulazni korak u proces terapijskog djelovanja čitanja.

Kako izgleda sat biblioterapije?
Iako je pristup problemima individualan ili zajednički svim članovima unutar skupine, glavne arhetipske teme koje se obrađuju uvijek su suprotstavljene: one loše koje želimo savladati, nadvladaju one poželjne, primjerice snaga - nemoć, smisao - besmisao, povjerenje - sumnja, poštenje - samoponiženje, blagost - srdžba, sigurnost - strah, nedužnost - krivnja, radovanje - tugovanje, pjesništvo života i smrti, pravda - osveta, cilj - budućnost, ljubav - prijateljstvo.
Svaku radionicu vođenog, ciljanog čitanja započinjemo psihološkim igrama, vizualizacijom zadanog problema i uvođenjem u pripremu za čitanje, kako bismo ostavili efekte vanjskog svijeta (gužva u tramvaju, nervoza zbog kašnjenja i ostale brige i problemi), jer moramo osigurati vrijeme opuštanja i maštanja. Nakon toga krećemo u razradu cilja našeg čitanja, razgovorom i pričama na tu temu iz našeg osobnog iskustva. Primjerice, ako smo kao temu odabrali „pravda i nepravda“, usredotočili smo se na osvetu kao izrazito destruktivan pojam kojim ne razrješavamo nepravdu. Voditelj ciljanog čitanja potiče razgovor o tim pojmovima, pitanjima: Što je za tebe pravda?, Tko je sve pravedan?, Kako doživljavaš nepravdu prema drugima/ sebi?, Jesi li pokušao ispraviti nepravdu?, Kako?, Znaš li za neku nepravdu u svojoj okolini?, Kako bismo ju po tvom mišljenju mogli ispraviti?. Potom u ugodnoj atmosferi slijedi čitanje ulomka odabranog djela, primjerice Domaća zadaća autora Ivana Kušana. Zatim u ugodnoj atmosferi slijedi razgovor o djelu, u ovom slučaju Domaće zadaće, primjerice: Da si ti dječak iz romana, ili da se to tebi dogodilo, što bi napravio?, Jesi li imao neki sličan doživljaj nepravde u školi, u razredu?, Tko je tu nepravdu ispravio?, Kako?, Da si u ulozi dječakovog suučesnika iz romana, s kim bi razgovarao o nepravdi? Kome bi se obratio za pomoć?, Što bi rekao ili napisao kao poruku svom prijatelju - dječaku iz romana?.
Sljedeći je korak pisanje pisma/ poruke dječaku iz romana, potom čitanje svih tih pisama/ poruka u grupi, kao dijeljenje zajedničkog uvida u problem i njegovo rješenje.

Zašto biblioterapija pomaže djeci i na koji način?
Vođeno, ciljano čitanje pretpostavlja i kod djece i kod odraslih prvo buđenje procesa identifikacije. Čitatelj sebe i druge njemu značajne osobe identificira s likovima iz literature. Djeca se osobito lako identificiraju s likovima, brzo se uključuju u priču i radnja ih odmah ponese, pa na taj način doživljavaju čitav niz različitih emocija i proširuju svoj repertoar mehanizama sučeljavanja sa stresom i opasnošću. Identifikacija je najvažniji od svih procesa jer ako do nje ne dođe, ne mogu se izazvati ni ostali procesi. To je ponajprije projekcija, u kojoj čitatelj sebe i svoje osjećaje projicira u lik s kojim se identificirao i tada na siguran način, ispitivanjem vlastitog i tuđeg ponašanja njegovim očima, ispituje vlastite stavove i reakcije drugih ljudi. Potom slijedi katarza - dijeljenje emocija s likom s kojim se identificiramo, pri čemu čitatelj doživljava emocionalno rasterećenje i olakšanje. Na kraju je ono najvažnije, uvid, kada kroz konflikte u priči čitatelj može doći do uvida u vlastiti problem, što može biti ključ za njegovo rješenje.

Jeste li već imali slučajeve da vam, primjerice, roditelji dovode djecu zbog nekog problema ili vam se djeca sama obraćaju?
Tijekom sedamnaestogodišnjeg bavljenja vođenim, ciljanim čitanjem bilo je raznih slučajeva iako su mi se individualno više obraćali srednjoškolci, studenti, općenito odrasli. Povod je bio obično potreba za razvijanjem mehanizama sučeljavanja sa stresom, pomoć u razumijevanju vlastitih i tuđih osjećaja i ponašanja.

Koje vam probleme iznose i kakve im recepte dajete?
Biram literarne predloške prilagođene uzrastu, interesima i problemima čitatelja, uz prethodni razgovor o temi i uz naknadni razgovor o doživljajima i osjećajima likova iz teksta i o onome što sami osjećaju. Čak i ona djeca i odrasli, koji su inače zatvoreni i suzdržani i pokazuju otpor prema izravnom razgovoru o svojim doživljajima i osjećajima, na ovaj će način, kroz razgovor o osjećajima likova iz teksta, izraziti ono što sami osjećaju i osloboditi se emocionalne napetosti.

Suočavanje sa smrću uz pomoć Djevojčice sa žigicama

Koji bi, primjerice, bio lijek za suočavanje djeteta sa smrću neke bliske osobe?
Općenito tema pjesništvo života i smrti izrazito je teška jer čitatelj potiče osjećaje svog dubokog žalovanja, stoga tu temu ciljamo s drugim temama, primjerice u uvodnom razgovoru govorimo o suprotnostima dobro - zlo, crno - bijelo, zemlja - nebo, raste - vene i tako postepeno jačamo konstruktivno sučeljavanje s činjenicom smrti i umiranja. Djeca odgovaraju na pitanje što je za njih smrt, a nudimo im metafore, primjerice: praznina, ništavilo, mekan jastuk, avantura - put u nepoznato, dubok san, hladan dah, kraj duge ceste/puta, novi svijet (siguran, bolji, vječni). Osjećaji se razmjenjuju u skupini, o različitim predodžbama o smrti. Zatim slijedi čitanje, primjerice E. Bruckner: Sadako hoće živjeti ili V. Nazor: Halugica, ili H.C. Andersen: Mala sirena ili Djevojčica sa žigicama, S. Tomaš: Moj tata spava s anđelima ili I. B. Singer: Ole i trufa. Priča o dva lista. Nakon pročitanoga pišu se poruke, razmjenjuju u grupi i čitaju. Izdvajam jednu takvu poruku iz dokumentacije: „Smrt je nešto prirodno, to je kao kad dođeš u godišnje doba jesen ili zimu, onda opet ispočetka“ (Tomislav K., 11 godina).

Postoji li knjiga koja pomaže kad se roditelji razvode ili kad ih vršnjaci zlostavljaju?
Djeca obično osjećaju krivnju u obje situacije, i kad se roditelji razvode i kad ih vršnjaci zlostavljaju. Kod takvih jakih tema, kada čitatelj svoj osjećaj krivnje mora ustvari uvidjeti kao svoju nedužnost, najučinkovitije su bajke, primjerice japanska bajka Umišljeni tvor, zatim Cankarove Crtice iz moje mladosti, Molnarovi Junaci Pavlove ulice. U toj se delikatnoj situaciji moraju „otkriti“ fine niti koje često povezuju ova dva osjećaja, osjećaj nevinosti i krivnje u nespojivu cjelinu.

Navodno u biblioterapiji najviše pomažu klasična djela. Zašto?
Ciljanim čitanjem želi se postići katarza (u pravom smislu, prema Aristotelu), a to je uvijek i bila namjera pisane riječi, bilo da autor sam želi kroz ispričanu priču pokazati čitatelju svoje viđenje rješenja određenog problema ili želi to predstaviti čitavoj zajednici preko dramskog teksta. Otuda onda i antička tragedija, koja je prije svega imala masovni terapeutski učinak na društvo, a otuda i sve narodne priče, bajke, te one umjetničke, koje su prirodno i spontano prolazile korake potrebne da se u čitatelju/ slušatelju pokrene proces biblioterapije. Danas se u biblioterapiji koriste književna djela, posebno pisana terapijska djela, zatim knjige samopomoći. Knjige samopomoći mogu biti od koristi ako imamo povjerenje u autora koji nam se obraća i ako imamo već izgrađeno čitateljsko iskustvo. Puno su učinkovitije bajke, romani, poezija, pripovijetke, pa i basne, pomno odabrane za određene probleme, uzraste i čitalačko iskustvo.

U Londonu postoji Škola života, knjižara specijalizirana za ovu vrstu terapije, onamo dolaze uglavnom odrasli i knjige se daju na recept, odnosno plaćaju po povoljnijoj cijeni. Planirate li i vi pokrenuti nešto slično u Hrvatskoj?
Iako smatram da je knjiga intiman i dragocjen predmet, koji se kroz više procjena daje korisniku kao preporuka, mislim da se ne može poistovjetiti s lijekom. Knjigu kao lijek možemo promatrati znatno kompleksnije nego što je to „čarobna pilula“. Naravno da ćemo paziti da izrazito depresivnoj osobi ne dajemo knjige koje pobuđuju i produbljuju taj osjećaj, ali isto tako toj osobi nećemo dati ni nešto duhovito i šaljivo, prelagano, da ne uvrijedimo njezin osjećaj tuge. Što se londonske Škole života tiče, dobro je da postoji, da si ljudi pojasne već pomalo zaboravljenu funkciju knjige i čitanja i osvijeste svoju potrebu za pričom koja je toliko ljudska, da je oduvijek svojstvena svim civilizacijama i društvima. I nama u Hrvatskoj dobro bi došla specijalizirana knjižara, specijalizirani odjeli u narodnim knjižnicama i svakako čitateljske skupine u za to pogodnim prostorima. Zasad postoje pokušaji, od Ofrinog preporučivanja knjiga u njezinim tv-emisijama, do čitateljskih kružoka, primjerice Čitamo sa Sanjom Doležal u knjižari Profil, pa sve do niza čitateljskih programa koje provode Hrvatsko čitateljsko društvo i narodne knjižnice diljem Hrvatske. Hvale vrijedna je i inicijativa čitanja malim bolesnicima u riječkoj bolnici kao i čitanje u nekim domovima umirovljenika i slično.

Ljiljana Sabljak profesorica je komparativne književnosti i indologije, te magistrica informacijskih znanosti. Za svoj rad i inovacije u struci višestruko je nagrađivana, između ostalog i od Međunarodne čitateljske udruge